gornji milanovackultura

Adađo za ”Sumnjivo lice”

Ko o čemu, Nušić o nama i o našim trenutnim teškoćama. Često čujemo tu rečenicu, češće nego što se Nušić pojavljuje poslednjih godina na našim scenama. Istina je da se u Nušićevim tekstovima uvek može s lakoćom pronaći neka veza sa našom svakodnevicom. To nije nikakvo čudo. Nušić je pravnik i pisac udžbenika retorike, ali to nije sve što se za njega može reći, ni približno. Ono što je za njegove komedije važno jeste činjenica da je on znao odlično zakone Aristofanove estetike, oca komedije i satire i da je umeo da ih primeni, inače ne bi se nalazio na vrhu naše komediografske vertikale koja počinje s Trifkovićem, nastavlja Sterijom a završava Nušićem. To ne znači da on nema naslednika, već da je ta vrsta škole s ovom trojicom definisana i zaokružena.

Kako im je Aristofan u tome pomogao? Antičko pravilo kaže: da bi jedna komedija bila uspešna ona mora da poseduje osobine univerzalnosti i da ima žaoku. Jednostavnije rečeno – treba da bude aktuelna u svim vremenima i da ubada, kritikuje, cilja na jednu ili više pojava. Reklo bi se – jednostavno, ali najčešće nije tako. O tome mogu da svedoče hiljade neuspelih komedija koje je ili pregazilo vreme, ili su nestali razlozi zbog kojih su pisane. S Nušićem, najvećim delom njegovih tekstova, to nije slučaj.

Ali: sve ovo navedeno glumci ne moraju da znaju. Ne mora da zna ni publika, ali reditelj mora. On mora da zna, birajući tekst, da li njegov ansambl može da donese piščeve i rediteljske ideje na scenu i na koji način. Pri tom ne treba nikada smetnuti s uma da glumcu treba davati zadatke koje on može da izvrši (ako takvih glumaca ima na raspolaganju). To je azbuka zanata. Šta je motivisalo reditelja da uzme baš ovo Nušićevo delo? Svakako da mnoge stvari i iz ovog komada jesu i danas aktuelne i prepoznatljive… ali ne na ovaj način. Prokupačko pozorište, predvođeno iskusnim Nebojšom Milenkovićem Jumbom, poznatim imenom dramskog amaterizma Srbije, prikazalo nam je jednog Nušića koji je zastao na granici koja deli klasiku od savremenosti, te time i aktuelnosti. Ako je neko hteo da izbegne čitanje drame, bila je to sinoć dobra prilika da se upozna s njenim sadržajem.

Na simultanoj scenografiji (koja je dozvoljiva kao jedno od mogućih rešenja da bi se izbegle promene scenografije i gubljenje tempa) glumci su igrali Nušića u klasičnom, stilu, očekujući da će on (kao Čehov) sam nekako da ”proradi” i dopre do publike. Neće, naravno, jer ovaj komad je arhaičniji u odnosu na ”Narodnog poslanika” ili ”Ožalošćenu porodicu”, najžilavije Nušićeve komade. Šta smo mogli da vidimo na toj simultanoj sceni koja nije bila u naznakama, već jednostavno siromašna (što nije zamerka jer znamo stanje u srpskom amaterizmu, već samo konstatacija)? Videli smo Jerotija koji je, na svu sreću, veći deo vremena proveo na sceni i bio pravo lice za vezu između drugih likova. Gledali smo često ”Sumnjiva lica” u kojima su bravurozno nastupali likovi koje je mudri Nušić svesno kreirao kao kontrapunkt Jerotiju – pisar Žika i Vića, pa i Marica su bili oduvek rezervni aduti ovog veštoj pisca. Reditelj to nije previše potencirao već je dozvolio glumcima da nose svoje likove onako kako oni misle da treba. I dok je Jerotiju lik bio po meri, većina drugih glumaca se kretala kao da se nalazi u odelu koje im je dva broja veće.

Nije posao kritičara da deli savete reditelju ili glumcima šta da rade, već da oceni to što su radili. Ipak, ”Sumnjivo lice” u ovakvoj postavci trebalo je igrati znatno brže, alegretto, dosta okretno, da se muzički izrazimo, a ne adađo. Naravno, za to u pozorištu postoji žanr – vodvilj, ali Nušić to nije zaslužio, stoga ga je trebalo odigrati znatno brže nego što je to bilo u ovoj postavci slučaj. Reditelj i ansambl su tražili strpljenje od publike i dobili su ga. Publika je čekala da Nušić pređe scenu, kao i uvek, ali to se nije dogodilo. Umesto Nušića, do publike su dopirali glasni šapati suflera, ali to je opet tipično pozorišna priča s kojom se treba posebno pozabaviti.

U svakom slučaju, Nušića, pa i ovakvog, treba igrati jer je on naše nacionalno blago. No, pre nego što se to blago, to porodično srebro iznese na sto, pažljivo i lepo se pregleda, očisti i stavi gde treba. Tek onda zasija punim sjajem.

 

GM PRESS/ Dragi Ivić, dipl. producent

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Povezani članci

Back to top button