Šetalište kraj reke oduvek je bilo mesto predaha, razgovora, prvih ljubavi i porodičnih šetnji. Mesto gde grad diše sporije, gde se deca rado igraju, a stariji pronalaze mir.
Međutim, poslednjih dana svedoci smo prizora koji taj mir narušavaju — oborene teške klupe, pomerene ili prevrnute žardinjere, oštećen urbani mobilijar. I ono što najviše zabrinjava — po svemu sudeći, iza toga stoje naši najmlađi sugrađani.
Ovde se ne radi samo o prevrnutim klupama ili žardinjerama. Radi se o odnosu prema gradu, prema prostoru koji pripada svima nama. Svaka oborena klupa nije samo komad drveta i metala — to je mesto gde je neko juče sedeo, gde su ljudi odmarali posle šetnje, gde su deca učila da voze bicikl, a stariji razgovarali o svakodnevici.
Teške betonske žardinjere ne mogu se slučajno pomeriti. Za to je potrebna snaga, ali i odluka. A kada se snaga koristi da se nešto uništi, postavlja se pitanje — gde smo kao zajednica pogrešili?
Svaka generacija ima potrebu da testira granice. Ali između bunta i vandalizma postoji jasna linija. Bunt može biti glas mladih, potreba da se nešto promeni, da se ukaže na probleme. Vandalizam, s druge strane, ne govori ništa — osim da se ne poštuje ono što pripada svima.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakvi incidenti često dešavaju noću, bez svedoka i bez odgovornosti. A sutradan, građani ponovo nailaze na prevrnute klupe, razbacano cveće i oštećen prostor koji je trebalo da bude mesto odmora.
Ko će snositi odgovornost?
Grad će ponovo izdvojiti sredstva za popravke. Radnici će ponovo vraćati klupe i saditi cveće. A onda? Hoćemo li čekati sledeću noć i novi vandalizam?
Ovo nije samo problem komunalnog reda. Ovo je pitanje odnosa prema sopstvenom gradu. Jer grad nisu samo zgrade i ulice — grad su ljudi. A kada neko ruši javni prostor, ruši i deo zajedništva koje pokušavamo da gradimo.
Ali odgovornost je i lična. Svako ko učestvuje u ovakvim postupcima mora znati — to nije hrabrost, to nije zabava, to nije dokaz snage. Prava snaga je u stvaranju, a ne u rušenju.
Grad koji rušimo danas, sutra je grad u kome živimo.
A klupa koju prevrnemo večeras — možda je sutra mesto gde ćemo želeti da sednemo.
Jer ko ruši klupe — ruši i svoj grad.
GM PRESS





